Piše: Esko Muratović, JU Gimnazija „Stojan Cerović“, Nikšić

Opredjeljujuće snažna svijest kolektivnog, građanskog i nacionalnog duha bošnjačkog naroda u Crnoj Gori, proistekla iz humanističkog entuzijazma i zdrave stvaralačke energije sa utemeljenjem u slobodnoj sprezi karakternih struktura i srodnih stremljenja, prepoznatljivih u nastojanjima da se o aktuelnim i bitnim pitanjima, kao što su pitanja očuvanja mira, tolerantnog suživota, dosezanja društvene pravde i ekonomskog prosperiteta, usmjerena je ka savjesnoj potrebi rješavanja date problematike dijalogom i dogovornim konsenzusom među svim akterima javnog, političkog i društvenog života unutar naše zajednice, pa i šire.

Pripadnici malobrojnijih balkanskih naroda, poput bošnjačkog, crnogorskog, albanskog, makedonskog i drugih, danas će, pokazajući visok stepen, čini se, odsutno potrebe kulture nacionalne samosvijesti – proishodeće iz teških istorijskih usuda sopstvene prošlosti, čiju su povijesnu sadržajnost činile etničke netrpeljivosti, vjerske isključivosti, nacionalističko-šovinistička mržnja, progona i ubijanja, zloupotrebe i izvrtanja istorijskih činjenica od strane onih ‘brojnijih’ nad onim ‘malobrojnijim’, onih “moćnijih“ nad onim nemoćnijima, učinili su da istorijske stranice ovih prostora, ne malo puta, budu krvlju ispisane, a da iza svega ne stoji samo želja za moći, nadmoći i vladanjem nad onim ‘drugima’ i ‘drugačijima’, kakvim su često bili tretirani i pripadnici bošnjačkog etnosa, već otvorene namjere ka njegovom negiranju i (u)ništenju.

Međutim, pripadnicima bošnjačkog naroda je stalo do toga da u društveno-političkom i kulturno-javnom ambijentu, podsticajnim i konstruktivnim djelovanjem zajedno sa drugim narodima, gradi i mijenja postojeće stanje na bolje – ka istinskim civilizacijsko-humanističkim vrijednostima, pri čemu se ne treba naprosto i samo odbacivati revizionističko-podlački nastrojeni nacionalizam, primitivni radikalizam i nasilni fašizam, već i da se iznova, vrlo jasno, direktno i glasno, zauzimaju stavovi, koliko o prirodi kauzalita dešavanja u odnosu na minulo vrijeme, toliko i u okviru aktuelnih prilika. U tom smislu, predstavnici bošnjačkog naroda u javnom i političkom diskursu treba da istrajavaju ka konkretizaciji i realizaciji svih dobronamjernih i održivih inicijativa, konstruktivnoh dijaloga i dogovora svih političkih i drugih činilaca, čime bi se, za očekivati je, trajno i dugoročno preduprijediti, ne samo fenomenologija isključivosti i selektivizma, već i fenomenologiju samoobmane . Tome se treba suprostaviti jednom životnom filozofijom razboritosti i težnje ka viziji sveopšteg političkog i svakog drugog konsenzusa, da bi već jednom svaki građanin kao slobodno i odgovorno biće mogao dostojanstvenije i bolje živjeti od svog rada, a na sopstvenu dobrobit, kao i dobrobit svoje porodice i šire društvene zajednice. Samo iz tog raskida s mišlju da će se stvari same od sebe riješiti, ili da će neko drugi riješiti nešto umjesto nas možemo dovesti u poziciju zdravomislivih pristupa rješavanja pitanja društveno-političke, ekonomske i kulturno obrazovne problematike, dočim se nikako ne smiju zapostaviti povijesno važni momenti istorijskih činjenica iz naše prošlosti.

Kada je riječ o prekrajanju granica u regionu, sjetićemo se riječi američkog spisatelja Mark Tvena koji je rekao da se istorija nikad ne ponavlja, ali da se ona često rimuje. Kada bismo to primijenili na region, onda je evidentno prisutan jedan talas balkanske nacionaldestrukcije od strane nekih političkih elita iz okruženja na štetu najmalobrojnijih naroda na Balkanu, ponajviše Bošnjaka i Crnogoraca. Da je ovo hipertetički evidentan zaključak, govore nam nedavna dešavanja oko takozvanog “otvorenog Balkana“, čime se kristalizuju aspiracije pojedinih megalomanskih nacional projekata, o čemu treba javno i blagovremeno progovarati – češće i snažnije.

S druge strane, nikako se ne bi trebala zapostaviti pitanja iz ekonomskom domena, kada je usljed posljedica pandemije Evropska unija obustavila najveći dio potražnje kineskih proizvoda i poluproizvoda usljed neisplativosti zbog skupog transporta i poreza, pri čemu se zemlje EU okreću zemljama iz svog susjedstva, kao što je slučaj sa BiH. Mislim da i Crna Gora u tom smislu treba da se više okrene EU, što bi se itekako pozitivno odrazilo na našu privredu i životni standard građana. Ali se čini da su sve ove teme od strane trenutno vladajućih političkih elita potpuno skrajnute u stranu, jer su njihovi očigledni prioriteti na svim nivoima vlasti usmjereni ka pripremi predstojećeg popisa stanovništva u Crnoj Gori. Koliko je značajno to pitanje svjedoči i činjenica da se novonagovješteni zakoni iz EU, prema kojim će od sljedeće godine svaka njena zemlja-članica biti u obavezi da šalje EUROSTATU godišnji izvještaje s podacima o svom stanovništvu, koje bi se i u našem kontekstu implicitno trebalo postaviti, jeste, možda trenutno, i najbitnije pitanje: kako i na koji način doći do pravih rješenja koja neće biti dikriminatorska niti za jedan narod, pogotovu za manjinske narode? Naime, aktuelizacija pitanja popisa koje nosi mnoštvo nedoumica i izazova, nalaže da se prozru i preduprijede sve diskriminatorne radnje i mogućnosti zloupotreba, korelativnih sa oprobavanjem različitih vrsta težišta za jačanje i mogućnu prevagu demografske krvne slike svojih etnosa. Argumenti u odnosu na datu problematiku nas najprije upućuju na navođenje evropskih iskustava principa jednakopravnosti u okviru prakse evropskih zemalja. Naime, u tom smislu kada je riječ o iseljenicima, njihovom pravu glasa na izborima i tretmanu od strane njihove matične države, poslužimo se primjerom Italije koja u svojoj dijaspori ima 8. miliona glasača potpuno ravnopravnih sa Italijanima u Italiji; slična iskustva postoje i kod drugih zemalja. To smatram jednim od prioritetnih pitanja, kojem itekako treba biti posvećena pažnja.

Pored rečenog, ono što se čini potrebnim jeste javno ažuriranje, zakonomjerno normiranje i društveno zaživljavanje dvije etike: etike transparentne evidentnosti i etike evidentne transparentnosti u svim sferama društvene stvarnosti i aspektima političkog i javnog života. Ovdje ćemo u kraćim crtama predstaviti suštinu ovih novih moralno-etičkih koncepcija. Naime, dok bi se etika transparentne evidentnosti u neposredno-djelatnom smislu zasnivala na neposrednom oživotvorenju prava i pravičnosti unutar svijeta ljudske prakse, s druge strane bi se etika evidentne transparentnosti trebala potvrđivati u zaživljavanju esencijalizacije pravednih institucija i pravdoljubivih interpersonalnih odnosa. U borbi protiv nejednakosti i nepravdi u različitim aspektima društvene realnosti i na različitim nivoima institucionalnog odlučivanja, ovi su ethosi usmjereni na direktan i otvoren obračun protiv monopolizacije sistema političkog odlučivanja, kao i raznolikih zloupotreba unutar ekonomskih i kulturnih tokova. U tom kontekstu, oni su u svojoj praktičkoj svrsishodnosti, ne samo destruktuističkog, već i dekonstruktivističkog karaktera, čija se primjenjivost stvarnosno treba očitavati i zahvatati u djelotvornosti dijalektičke sprege i saupućenosti njihovih etičkih normativiteta saodnosnih na djelovanja, odlučivanja i dešavanja unutar svakog društva koje teži univerzalno-humanističkim vrijednostima.

Posredovanjem zdravo-nadograđujućih etično-ličnosnih transmisija ideje jednakosti i kooperativnosti – s jedne strane, i moralno-transgeneracijski dominantnih vrijednosti i koncepata za prevazilaženje kriza, diskriminacija, raznovrsnih društvenih pritisaka, zloupotreba tradicionalnih normi ili aktuelnih propisa i zakona, – s druge strane, kao i raznih vrsta propagandi, koje, – što posredno, što neposredno, dovode do atrofije održivosti vrijednosno-djelatnih obrazaca u međuljudskim relacijama, teleologijska esencijalnost ovih ethosa bi se temeljila u konstantno djelatno težnji ka uspostavljanju humanijih odnosa među ljudima, pravičnijeg i pravednijeg društva uopšte.

Sadržajnost etike transparentne evidentnosti pokrivala bi mnoge aspekate iz različitih sfera i djelokruga svijeta ljudske prakse, dočim ćemo ovom prilikom navesti neke od njih. Ova etika sobom nosi svojevrsnu moralnu epistemiku u okviru međuljudskih relacija posredujući »ono transparentno predstavljajuće« – dostupno – popredmećujući, ne samo načelnu, već i suštinsku transparentnost, sa naglašenom potrebom imanja svijesti o postignućima moralnih (raz)rješenja. Stoga bi u teleološko-praktičkoj ravni ona trebala biti usmjerena ka ostvarivanju (ideala) pravičnosti unutar društveno-političkih zajednica, kao osnove dosezanja socijalne pravde, jednakosti i mogućnosti kontinuiranog distribuiranja resursa i održivosti temeljnih ljudskih vrijednosti. Stoga, ova etika smjera ka depolitizaciji svih institucija državne uprave po mehanizmu i nužnosti sopstvene prirode i opravdanja – kako samo ime kaže – ethos evidentne transparentnosti: usvajanje kulture navikavanja na neposredno uviđanje u sve ono što se predstavlja ili se želi (deklarativno) predstaviti transparentnim i učiniti provjerljivim. Između ostalog, tako se, recimo, predupređuje bilo koji vid otuđenja političkih i drugih elita, čija institucionalno-vlastodržačka pozicioniranja, a potom i zloupotrebe različitih tipova moći, često proističu iz kadriranja političkih partija i subjekata kojima su građani dali povjerenje. Zatim se stvaraju zdrave, transparentne i na taj način provjerljive mogućnosti praćenja dinamike, načina i tokova funkcionisanja institucija zakonodavne, izvršne i sudske vlasti. Jer, kada izostaju pozitivni rezultati u odnosu na mnoga nastojanja i kada nema zdravih rješenja i ishoda, sa izostajanjem pozitivnih pomijeranja u mnogim aspektima društvene stvarnosti, pri čemu nerijetko partitokratske poluge vlasti i političko-ekonomske moći često koče i sputavaju zdrave društvene procese i neophodne promjene, čini se neophodnim vjerovanje u mogućnosti kodifikacije i kodeksiranja ove etike, tako što bi se iz moralnog narativa ove etike pretočile i kontekstualizovale u totalitetu interpersonalne egzistencijske stvarnosti.

Etika evidentne transparentnosti pledira ka svjesnosti o onom u svijetu prikazivom – moralno-emancipacijski regulativnom, smjerajući ka utemeljenju i građenju dostupnog međuljudskog povjerenja i lične principijelnosti, nezamislivih bez stalno otvorenog i prisutnog zahtjeva ka dosezanju istinske artikulacije prirode, značaja i dometa ljudskih dobrobiti u najširem smislu te riječi, čemu prethodi moralna principijelnost, a iz koje proishodi održivost moralnih vrijednosti kao etičkih predispozicija unutar čovjekovog svijeta djelanja. Time bi se preduprijedila ukupnost štetnih praksi koje se odnose, npr. na pojavu nacionalne isključivosti ili etičke distance, koje se kriju pod maskom pozitivnog stava ili nastupa. Njome bi se moralno procjenjivali i etički nivelisali, – po principu pravednosti, na primjer, ispravnost rada državnih institucija, moralnost uvida u rad, postupanje i djelovanje društvenih i političkih organizacija, NVO sektora, različitih institucija i sl., s krajnim ciljem etičko-moralne univerzalizacije postignuća pravičnih modusa postupanja, etičkih načina ophođenja, pravednih dometa raspodjele svih dobara i ispravnog stvaranja vrijednosti u horizontima stvarnosti ljudske egzistencije. U interpersonalnoj ravni svrhovitost ove etike se utvrđuje neposredno evidentnim raspolaganjem ugovornim teorijama dužnosti i obavezne transparentnosti etičko-spoznajne univerzalizacije kulture moralnog postupanja i ophođenja na svim nivoima, i u svim domenima ljudske prakse sa rekonstruktivnim principom univerzalizacije moralno-etičkih vrijednosti unutar moralnog niza: čovječnost, priroda, budućnost, kolektivno djelovanje.

Jer, da bi u dijelu moralno-vrednosnih i drugih konteksta, ovi ethosi bili stavljeni u pogon moralno-etičkih relacija i standarda, nezaobilazno bi činili moralno transparentno i esencijalno-etički evidentno zahvatanje, a potom i postuliranje novih moralnih djelokruga u neposrednom kulturnom i interpersonalnom okruženju, s ciljem da se udare temelji slobodama,- nedostižnim i neostvarivim, bez sprečavanja bilo kojeg vida ugnjetavanja, iskorištavanja ili dominacije unutar društveno-političkih, socijalno-ekonomskih i svakih drugih – u stvari – moralno-etički zapostavljenih ravni svijeta života unutar naših zajednica.