Zadovoljstvo mi je i čast da se mogu obratiti u povodu dobivenog priznanja. Moje zadovoljstvo je tim veće što sam dobio nagradu “Rifat Burdžović- Tršo” nazvanu po imenu ličnosti koja je svojim životnim putem i djelima ostavila dubok trag na ovim prostorima.

Pretpostavljam da većina od vas prisutnih zna o ovoj ličnosti, ali ne i okolnostima u kojima je živio i zašto se borio. O Rifatu Burdžoviću – Trši, Bošnjaci dugo vremena nisu imali više informacija jer su u toku redovnog obrazovanja učili o brojnim zemljama u svijetu, susjednim državama, drugim narodima i njihovim kulturnim dostignućima, što je izuzetno dobro i pohvalno, ali veoma malo, a u mnogim segmentima skoro ništa o svojoj bližoj i daljoj prošlosti. Tako se stvarala slika da Bošnjaci  nemaju jezik, kulturu, nacionalnu svijest i historijsku prošlost.

Razlog je u činjenici da zaista dugo vremena Bošnjaci nisu imali svoje nacionalne i kulturne institucije. Njima je od druge polovine 19. stoljeća osporavano nacionalno ime BOŠNJAK, a bosanski jezik 1907. godine službeno je ukinut. U školskim programima nisu učili svoje značajnije historijske događaje i ličnosti na svim poljima ljudskog stvaralaštva, te nisu bili u prilici da se upoznaju sa svojom bogatom prošlosti kakvu imaju i drugi narodi. Jedino gdje su mogli donekle da se informišu bila je Islamska zajednica, I to je bilo u dobroj mjeri reducirano.

Takvo stanje bilo je i zbog osporavanja bošnjačkog nacionalnog identiteta. Tek popisom iz 1971. i u Ustavu SFRJ od 1974. godine, prizanju se kao poseban narod pod imenom Muslimani. Do tada su ih pokušavali prikazati kao pripadnike drugih  južnoslovenskih naroda, najčešće kao Srbe islamske vere/vjere ili Hrvate islamske vjeroispovjesti, i za razliku od manjine, najveći dio Bošnjaka odbijao je da bude ono što su mu drugi nametali jer dugo nisu mogli biti ono što jesu, pa su se u velikom broju izjašnjavali kao NEOPREDIJELJENI. Odatle je nacionalno ime Musliman prihavćeno kao prijelazan period do trenutka kada se vraćaju svom, od srednjeg vijeka tradicionalnom imenu BOŠNJAK.

Na Drugom bošnjačkom saboru 28. septembra 1993. godine. Prije toga su  na Prvom bošnjačkom saboru, januara 1993. Godine, donijeli su odluku i o vraćanju bosanskog jezika. Posebno je potrebno da se prihvati da je Bošnjak iz Bosne i hercegovine isto kao onaj sa prostora Srbije, Hrvatske, Crne Gore, Makedonije, Kosova, Sandžaka, Slovenije ili bilo gdje u svijetu ako se tako osjeća i zna svoje porijeklo.

Mnogi pojedinci su bošnjačko ime teško prihvatali govoreći da nisu živjeli sa pripadnicima toga naroda u jednoj državi. Takođe ističu i lokalni govor, običaje i način života: Tačno je da postoje regionalne razlike. Međutim, zar pripadnici drugih naroda ne govore ijekavski ili ekavski, a jezik nazivaju onako kako misle da im pripada. Npr Srbin iz Bosankse krajine, Vojvodine ili njegov sunarodnik iz juga Srbije se osjetno razlikuju u izražavanju, lokalnim običajima i mnogo čemu drugom jer su živjeli u različitim okolnostima i državama. Slično je i sa Hrvatima i drugim ne samo južnoslovenskim narodima. Međutim, njihova nacionalna svijest je tolika, da se ni u jednoj prilici oni se ne pitaju ko su, šta su odakle su. Kroz obrazovne institucije dobili su odgovore i svijest o sebi.

Bošnjački narod je sad u prilici da u svojim nacionalnim institucijama bolje i realnije upozna sebe i druge. Toga je bio svjestan i narodni heroj Rifat Burdžović – Tršo, koji se borio za slobodu svih pokorenih naroda, ali i za afirmaciju bošnjačkog naroda. Interesantno je primijetiti da u knjizi Narodni heroji Jugoslavije i u više jugoslovenskih enciklopedija nije naveden datum njegove pogibije. Čak i u nekim enciklopedijama nije naveden kao jedna od istaknutijih južnoslovenskih ličnosti. Zato su najkonkretnije doneseni podaci o Rifatu Burdžoviću – Trši u Leksikonu Bošnjaka/Muslimana Crne Gore autora akademika Šerba Rastodera i mr. Saita Š. Šabotića, gdje je navedeno da je narodni heroj Rifat Burdžović Tršo, kao zamjenik političkog komesara III sandžačke brigade, ubijen na prevaru u selu Petra kod Mrkonjić Grada, zajedno sa svojim drugovima Vladimirom Kneževićem – Volođom i Tomašom Žižićem od strane lokalnih četnika u noći između 2. i 3. oktobra 1942. godine. Zbog stečenih zasluga za narodnog heroja proglašen je još u toku rata 9. septembra 1944. godine.

O ovoj, kao i mnogim drugim značajnijim ličnostima i događajima u narednom periodu treba još više na bazi činjenica i dostupnih dokumenata, istinito, bez mita i mitologije kazivati jer imamo se čime pohvaliti.

Još jednom zahvaljujem se predlagačima, žiriju i svima koji su doprinijeli da dobijem, za mene izuzetno vrijednu i poštovanu nagradu “Rifat Burdžović – Tršo”, a svima prisutnima hvala što ste dio svog vremena poklonili da na ovakav način obilježimo godišnjicu Nacionalnog vijeća Bošnjaka u Crnoj Gori. Takođe, koristim priliku da svim vjernicima islamske vjere čestitam nastupajući Ramazan sa riječima Ramazan šerif mubark olsum.

Profesor Emeritus dr Enes  Pelidija

 (iz besjede povodom nagrade 28.03.2022.)