Uvaženi predsjeniče, Bošnjačkog vijeća -gospodine Nurkoviću, uvaženi predsjedniče IO gospodine Rastoderu : želim da pozdravim, Vas i sve članove bošnjačkog Vijeća u Crnoj Gori, članove žirija i predlagače , laureate : profesora emeritusa Enesa Pelidiju, akademika Zuvdiju Hodžića, kao i sve prisutne.
Husein paša Boljanić, je obimnim arhitektonskim i infrastrukturnim zahvatima napravio od Pljevalja (tadašnje Taslidže) mjesto koje je pripremljeno da bude sjedište hercegovačkog sandžaka u trajanju od 257 godina. Taslidža je bila na putu da dobije status šehera, a to je najveći domet u urbanizmu otomanske imperije. Razumio je stavrnost, vrijeme a posebno zavičaj iz kojeg je potekao. Darovao mu je ono što danas, samo, dijelom traje. Imao je priliku da to izgradi , bilo gdje, širom tadašnjeg carstva. Ipak rodna Taslidža ! Zato mislim da je naziv nagrade imponuje.
Nagrada, koju danas primam, jedan je od dokaza da mi neke godine „nijesu pojeli skakavci“. Ona takođe obavezuje i stimuliše na dalje i još odgovornije stvaralaštvo. Sa ovom nagradom nalazim se u društvu dva značajna stvaraoca, čime sam posebno počastvovan. Zadovoljstvo uvećava i saznanje da će ove nagrade, i u buduće, imati kome da se dodijele. Djeluju već, a i stižu nove genereacije iz bošnjačkog korpusa u Crnoj Gori, koje predstavljaju bitan segmet naše, a smim tim, i crnogorske kulture i nauke .
Svi koji razumiju Crnu Goru , znaju da ona nije jednobojna tkanina već ćilim koga čini kolaž boja kao na akvarel slici. Da bi ta slika trajala i bivala sve ljepša, svako je dužan da njeguje i dopunjuje svoju šaru, ne dajući joj da izblijedi. Tako je i sa našom. Ne treba očekivati da će umjesto nas to uraditi neko drugi. Kultura je uslov opstanka i trajanja. Njeno nestajanje je pogubnije od negativne demografije.
I ako je svečani trenutak, osjećam potrebu da kažem i sljedeće : Dužni smo učiniti više za naš sveukupni habitus, jer nije sve tako sjajno i moglo bi biti bolje. Značajno su zastupljeni, naši segmeni nauke i kulture i crnogorsko društvo nam za to pruža šansu. Nego, neophodno je učiniti više sa naše strane. Valja se podsjetiti, bar da ja znam, ne postoji ekranizovano ni jedno književno djelo, ili snimljen film, inspirisan elementima bošnjačke kulture u Crnoj Gori.
Još jedan primjer u prilog predhodnoj tvrdnji: Nedavno sam, od uvaženog umjetnika Aldemara Ibrahimovića, saznao za prvog akademskog slikara iz redova CG Bošnjaka. To je bio Sabahadin Hodžić, čiji su rioditelji porijeklom iz Goduše kod Bijelog Polja, a on je rođen u Istanbulu 1909 godine. Školovao se u Beogradu prije drugog svjetskog rata i stvarao sve do 1982 god. Bila je to prilika da se zapitam: koji je to prvi školovani arhitekta, iz reda CG Bošnjaka ? To je arhitekta Amir Ćorović koji je rođen u Loznoj kod Bijelog Polja i stvarao u Novom Pazaru poslije drugog svjetskog rata (radio je, između ostalog hotel VRBAK sa arh. Tomom Milovanovićem u NP). O slikaru Hodžiću se mogu naći podaci na internetu ali o arhitekti Amiru Ćoroviću ne, ama baš ništa . Osjetio sam potrebu da ga ovdje danas pomenem. Ali, i o Sabahadinu i Amiru, kao i svim bitnim stvaraocima, trebali bi znati većina nas . Moramo se zapitati kako ?
Između ostalog :
Nemamo, još uvijek, objekat ili adekvatan prostor za organizovanu instituciju Bošnjačkog kulturnog centra. To ne bi bilo zatvoreno mjesto romantizovane i folklorne reciklaže kulturnog nasljeđa, već stožer za otvorene i kreativne susrete svih cnogorskih kultura i šire. Postojanje Bošnjačkog kulturnog centra ne zavisi od crnogorskih vladajućih struktura. One su nam i dodijelile lokaciju za izgradnju jendog takvog objekta. Moramo se zapitati: zašto je jedna bitna , započeta, aktivnost zaustavljena sa naše strane ? Odgovor se ne bi smio očekivati dugo. Ipak, nadajmo se boljem i radimo na onom što je do nas i dodajmo nove kulturne slojeve na one koji vjekovima traju.
Hvala svima, a posebno predlagačima koji su prepoznali kao vrijedno ono što radim, kao i žiriju na jednoglasnoj odluci za dodjelu nagrade.
Prof. dr Rifat Alihodžić,arhitekta