Mr Aldemar Ibrahimović, akademski slikar, član Bošnjačkog vijeća

Ovo obraćanje započinjem podsjećanjem na Ibrahima Zioca, glavnog lika u romanu Husaina Basica „Pusto Tursko”,  koji kao osmanlijski zvaničnik obilazi prostore tadašnje Knjaževine Srbije da popiše sta je ostalo iz osmanlijskog vakta poslije izvršenog kulturocida.

Svjedoci smo, nažalost, da je naše kulturno-materijalno nasljeđe, u poslednjih 40-50 godina, došlo u sličnu situaciju, kao i u vrijeme pomenutog junaka iz Huseinovog romana. Krivicom, nebrigom, nemarom institucija koje su sistemski bile dužne da zaštite ova materijalna dobra,  a onda nemar i neznanje njihovih vlasnika, pa i nas samih koji smo svu tu destrukciju posmatrali skoro ravnodušno kao da se to nas uopšte ne tiče. Tako danas imamo katastrofalnu situaciju starih Rožaja koja su pedesetih godina upoređivana sa Kotorom, Perastom, Prizrenom i Kruševom u Makedoniji, a koja su na inicijativu poznatog arhitekte tog vremena Jovana Krunića, trebala ući pod zaštitu UNESKO-a. Nažalost, sve je to nemilosrdno uništeno i nestalo. Jedva smo uspjeli, kod Uprave za zaštitu kulturnih dobara sa Cetinja, zaštititi samo jedan objekat – „Kučansku džamiju”. Na osnovu ovog podatka možemo zamisliti kakva je situacija u drugim u opštinama na sjeveru.

I pored ove, naizgled skoro beznadežne situacije, postoji još uvijek na destine objekata u Plavu, Gusinju, Bijelom polju, Pljevljima, Petnjici i Rožajama, koje bi prije svega trebalo popisati, evidentirati, mapirati, a onda uraditi program njihove zaštite uz eventualnu njihovu namjenu koja bi im udahnula „novi život” i na taj način otrgla od zuba vremena. Naravno, ovime bi trebale da se bave institucije koje su nadležne, lokalne zajednice pa i pojedinci koji su u mogućnosti da to učine. Imamo već nekoliko primjera đe su upravo pojedinci odradili veoma značajne poduhvate, kao što su: Petnjička džamija, Kula Kršića, Pepića, Bećiragića kuća u Rožajama…

Treba naći modus edukacije vlasnika materijanih dobara o kulturno-istorijskim vrijednostima sa kojima raspolažu, te postići dogovor o zaštiti od daljeg propadanja i nestajanja.

Naravno, mišljenja sam, da bi sve ovo bilo lakše i bolje sprovesti i realizovati da smo  izgradili i priveli namjeni Bošnjacki kulturni centar u Podgorici, jer je taj i takav centar od kapitalnog značaja za samobitnost našeg naroda, jer bi se pod jednim krovom objedinilo naše kulturno nasljeđe i stvorila tačka okupljanja u raznim prilikama i raznim povodima. Ko ne razumije, ili je blago rečeno bojkotovao realizaciju ovog projekta, direktno radi (svjesno ili nesvjesno) urušavanju našeg habitusa, jer bez kulture postajemo bezlična masa sakupljena oko imena Bošnjak, dok ne isčilimo u vihoru neznanja o sopstvenom identitetu. Stoga, treba da se zapitamo, danas i sa ovog mjesta, sta je sa izgradnjom objekta Bošnjačkog kulturnog centra  na vec opredijeljenoj lokaciji u Staroj varoši- Podgorica i da lociramo i prozovemo one koji su, po mom mišljenju, odgovorni za nesprovođenje ovih aktivnosti.

Lokacija, kao sto sam rekao je opredijeljena, uz dobijene urbanističke uslove i usvojen idejni projekat. Postavljaju se pitanja zašto je taj projekat zaustavljen, posebno imajući u vidu značajne napore, energiju i sredstva koja su uložena da taj projekat zaživi. Da bih bio jasan i konkretan, odgovor prvenstveno trazim od Islamske zajednice Crne Gore i njenog rukovodstva, kao rukovodećih organa Fondacije Bošnjačkog kulturnog centra koje smo vec imenovali (Skupstine i Upravnog odbora) .

Ovo pitanje, kao jedan od zaključaka ovog skupa, treba da bude pokrenuto konstruktivno i bez odlaganja, jer u drugom smislu, naše djelovanje nema svrhe i deklarativnog je karaktera.