Piše: Mr Sead Šahman, član Bošnjačkog vijeća

Postojanje potrebe da se organizuje jedna ovakva rasprava, uz učešće bošnjačke eminencije i naravno našeg gosta, ukazuju na aktuelnost situacije koja se može definisati kao krizna. Ona zapravo i rijetko kada to nije. Međutim, svaka kriza može biti i šansa. U takvim prilikama potrebno je upravljati i aktivno sudjelovati u procesima, često na potpuno drugačiji način od onog koji je važio do nedavno. Zato disciplina kriznog menadžmenta permanentno dobija na značaju, a upravljanje resursima se restruktuira i dovodi u sklad sa realnim zbivanjima.
Politika svih manjinskih zajednica u Crnoj Gori, uključujući naravno i ovu o kojoj danas dominatno i govorimo, se može okarakterisati kao pacifistička, u najboljoj namjeri zainteresovana za bliže relacije i snažnije odnose sa susjedima, uz puno poštovanje državnog suvereniteta i integriteta države u kojoj žive.

Naša nastojanja nijesu subverzivna, već dobrosusjedska, uz izraženu spremnost za izgradnju društva različitosti. Takvu hipotezu potkrepljuju brojni primjeri, a jedan od najeklatantnijih su i naše iseljeničke zajednice izvan regiona Zapadnog Balkana koje decenijama unazad bivstvuju na prostorima Zapadne Evrope, Sjedinjenih Američkih Država, ali i Republike Turske.

Iz navedenog izvodim zaključak, sa kojim vjerujem da je saglasna većina vas, a to je da Bošnjaci nemaju problem prihvatanja drugog i drugačijeg. Ali se onda nameće pitanje da li neke druge zajednice ili bolje rečeno određene strukture unutar njih imaju problem u odnosu na poštivanje bošnjačkog etnosa, satkanog od, u odnosu na njih različitog vjerskog, kulturnog i jezičkog habitusa.
Mnogi narodi danas u regionu, pod pamfletom ekonomskih i infrastrukturnih programa, ostvaraju vrlo tijesnu saradnju i izvan svojih granica, latentno radeći na njihovom brisanju. Pravdaju to potrebom za unapređenjem sveukupnih međudržavnih odnosa, braneći princip da je matica uvijek zainteresovana za funkcionisanje sunarodničke zajednice izvan svoje teritorije.

Međutim, kod nas to nije slučaj. Interregnum prisutan u Crnoj Gori i zapostavljenost Bošnjaka u njemu, princip konstitutivnosti naroda u Bosni i Hercegovini iako Bošnjaci po rezultatima posljednjeg popisa iz 2013. godine čine preko 50% u ukupnoj strukturi stanovništva, status nacionalne manjine koji Bošnjaci imaju u Srbiji, Albaniji i Sjevernoj Makedononiji, i politički princip zagarantovanih poslaničkih mandata na Kosovu i dalje nisu dovoljne premise za snažnije povezivanje i ozbiljnu regionalnu bošnjačku uspostavljenost.

Donekle je to i razmljivo jer je svaka od tih država i naroda u njima, sui generis i posvećena vrlo često golom opstanku i unutrašnjim problemima, često zanemarujući značaj onoga što može biti udruženo, sabrano postignuće, a u korist svih prethodno navedenih država.
Marginalizacija usljed političkih mijena, ekonomska zavisnost i privredna nerazvijenost sredina, ogromna naslonjenost na socijalne servise, nedostatak odgovarajućeg ljudskog resursa, nedovoljno razvijene institucije i nevladina udruženja, medijska propaganda i širenje dezinformacija, te fragmentacija nacionalnog bića su današnja zbilja bošnjačke zajednice u Crnoj Gori, ali dobrim dijelom i u regionu.

Mnoge važne institucije i segmenti državne uprave poput vojske, medijskog javnog servisa, diplomatije, su zatvorile svoja vrata za mladu generaciju pripadnika bošnjačkog naroda i drugih manjinskih zajednica, a oni koji su već tamo, izopšteni su sa mjesta donošenja odluka.
Međutim, naša suočenost sa potiskivanjem na društvene margine, je i naš grijeh. Nakon što konstatujemo stanje, napravimo dijagnostiku, što je priznaćemo važna polazna osnova, nerijetko ne preduzimamo korake koji vode ka sukcesivnom rješavanju i boljitku. Shodno tome, cijenim da naša uloga ne bi trebala biti samo i isključivo konzumentska, već pokretačka i kreatorska.

Naravno, bliska saradnja sa našim tradicionalnim prijateljima iz drugih etničkih skupina i proaktivnim društvenim poslenicima koji razumiju naše potrebe je zalog za tvorenje zajedničke budućnosti.

Na tom putu, naš snažan saveznik treba biti dijaspora, koja kompenzujući geografsku udaljenost od svojih kuća, postaje najveći ljubitelj zavičaja. Njihova udruženja diljem svijeta su dobro organizovana uz predan rad za očuvanjem svojih posebnosti- jezika, tradicije i običaja. Druga, treća, a po negdje i četvrta generacija naših iseljenika je veoma dobro integrisana i zastupljena u mnogim tamošnjim segmentima društva, državnim organima, finansijskim institucijama, ustanovama kulture i sporta. Oni jesu i ostaće najbolji ambasadori Crne Gore, bez ikakvih lukrativnih potraživanja, a mi koji smo ovdje treba da štitimo njihovu ustavno-pravnu poziciju u namjeri da sačuvamo i poboljšamo njihovu vezu sa zemljom porijekla.

Rezonovanje važnosti centara moći, pomno praćenje svjetskih, a prije svega evropskih gibanja doprinijeće stvaranju jasnije percepcije na globalna dešavanja, koja svoje refleksije, u blagoj docnji, ispolje i na ovim prostorima. Naša uloga je u prepoznavanju takvih procesa, sistemskoj analizi sa pretpostavkama mogućih scenarija i odraza i kreiranju strategije koja odiše akcijom, entuzijazmom, preduzetnošću, inovativnošću.

Obrazovanje novih generacija na prestižnim Univerzitetima i fakultetima, sticanje mnogih drugih vještina neophodnih za današnjicu, te neformalna edukacija moraju biti imperativ jer jedino na taj način možemo stvarati buduću generaciju pronicljivih i mislećih ljudi. Progres i napredak neće doći od neučenih i pokornih, već od znavenih i hrabrih. Takvi mladi ljudi, uz valjane kvalifikacije i reference, treba i moraju dobiti šansu da budu na mjestima odlučivanja.

I zaključiću, taman kad pomislimo da smo pronašli odgovore, promijeniće se pitanja. Zato kreativnost u našem razmišljanju znači stremljenje budućnosti, imitacija obično znači ploviti prošlošću. Na današnjicu treba da gledamo iz budućnosti.