Piše: Enes Halilović – književnik

Sjećanje na Ismeta Rebronju, pisca etimologikona i pjesnika bihorske samoće

Imao je poseban dar da tumači političke događaje, i globalne spletke i lokalne vaške. Čudio se kako mali ljudi lako preuzimaju historijske uloge da se bave politikom i da uništavaju sve čega se dotaknu. Kad danas u ruci držim njegov “Etymologicon”, padne mi na pamet koliko je taj čovjek vremena i truda uložio da rastumači riječi i njihovo porijeklo. Koliko je tuđih zabluda slomio ovim djelom, koliko je pronicljivošću ulio znanja i raspršio neznanja.

U ljeto 1994. godine pronašao sam u gradskom imeniku telefon Ismeta Rebronje čiju sam poeziju već čitao, ali nisam znao kako izgleda. Ja sam se predstavio kao pjesnik, i rekoh, donio bih neke pjesme da pogleda, a on mi reče da dođem oko šest popodne u kafečajnicu u Lučnoj zgradi.

Već sam se pitao kako li izgleda taj pjesnik, mada sam pretpostavljao da je riječ o jednom čovjeku guste kose koga sam već sreo u nekadašnjem radničkom univerzitetu što je zgrada današnje gradske uprave. Naslutio sam da bi takav mogao biti pjesnik. I baš on je to bio. Pričao je sa nekim čovjekom i reče mi da sjednem za drugi sto, a on će doći za koji minut čim okonča razgovor.

Predstavio sam se, ko sam, čiji sam, a on veli: „odakle ti ove cigare?” da, na stolu je bio „rotmans”. Jedan rođak iz Njemačke dao mi je prethodno tu kutiju, a ja niti sam „rotmans” tada niti kasnije pušio. Preskupe su to cigarete bile, ali tada, i samo tada, zaista bjehu među mojim prstima.

Kraj kraja

Bio jednom jedan narod,

A sad tako više nije,

Kao kad se talas na brod

Sruči, mornare prekrije.

Nit je putom na kolima,

Niti se po gori krije,

Niti ga na polju ima,

A bio je maloprije.

(1994)

 

Rebronja je prelistavao pjesme koje sam prekucao na računaru i odštampao. Zatvarao bi rukopis, potom smo pričali o poeziji. Znam da smo se tada, na tom prvom razgovoru, dotakli Ali Podrimje i njegove knjige “Ravnoteža”. Kad sam rekao da je „Rad” objavio tu knjigu 1979. godine, Rebronji je to mnogo značilo, možda kao činjenica da pjesnik zaviruje u sve što je vezano za poeziju. Na tom prvom viđenju, Rebronja mi je rekao još dvije stvari; prvo, možeš da objaviš knjigu, nije rano, a drugo, ako te nešto sada tišti, nemoj po moranju da baš sada pišeš o tome, možeš i sačekati neke dane i godine, pa kada se slegne sve – ono što ostane u tebi, to je literatura, a sada, pod utiskom, ima u čovjeku balasta kojem nije mjesto u literaturi.

Rebronja mi to nije slučajno rekao. Znao je za moju tadašnju situaciju, a nešto od toga nazreo je u poeziji. On je smatrao da veliki bol treba da odstoji i da se zaobli kao kamen u moru, jer mu, ćoškastom, u literaturi nije mjesto.

Krajem februara 1995. objavio sam knjigu Srednje slovo. Rebronja je bio recenzent moje knjige, a već smo povremeno sjedili i pričali o poeziji, o prošlosti i o strašnim godinama koje su protutnjale kroz nas.

Šta je Rebronja čitao i volio? Jesenjina. Pasternaka. Vitmena. Popu. Karaosmanoglua. Borislava Radovića. Stevana Raičkovića. Maka Dizdara. Skednera Kulenovića. Tanasija Mladenovića. Miodraga Bulatovića. Ponajviše je bio vezan za Ćamila Sijarića

.

Šta je to Elin Pelin?

Ismet Rebronja rođen je juna 1942. u Goduši. Opština Bijelo Polje. Bihor. Crna Gora. Kao dječak, počeo je da piše stihove. Čudilo ga je što ispod pjesme nešto piše… npr. U bukvaru je ispod pjesme pisalo Elin Pelin. On je pitao babu: „šta je to Elin Pelin?” „to je država”, rekla mu je baba. Malo po malo, Rebronja je saznao da onaj koji piše pjesmu jeste pjesnik.

Rebronja, čudno to zvuči, ali je tačno, nije prvi pjesnik među Rebronjama. Bio je nekad Kasum Rebronja, kazivač narodnih, epskih pjesama koji je imao autoriret među Bihorcima i mirio je zavađene porodice.

Kao osnovac, na nekom školskom konkursu, Ismet Rebronja je dobio nagradu za pjesmu. Poslali su mu: „Čovječe, ne ljuti se”.

Rebronja nakon osnovne upisuje Učiteljsku školu u Novom Pazaru gdje stanuje u đačkom domu. Od Bihora do Novog Pazara ide preko studene i surove pešterske visoravni, pješke, sa đacima, preko Suhodola, Ugla, Boroštice, podno planine Jarut, preko Melaja, pa preko Koštanpolja, pored Sopoćana, niz Rašku, do Novog Pazara gdje je upoznao na sekciji neke pjesnike sa kojima je drugovao decenijama. Ali na toj sekciji, mladi pjesnici su se podijelili po oblastima i Rebronju su odredili da piše dječije pjesme, a on je htio da piše „nedječije” i tako se pojavio i raskorak među njima. Naime, jedni drugima čitali su pjesme, komentarisali bi – svi bi uglavnom pohvalili sve što je pročitano, ali samo je Ismet Rebronja bio hrabar da ponekad kaže kako mu se nešto ne dopada.

U srednjoj školi očarao ga je Kami. Reći će: „bio sam modernista, sjećam se da sam imao pjesmu kako sam zgazio mrava i čuo da mu pucaju kosti.”

Učiteljsku školu, posljednji razred, završava u Foči. Na diplomskom piše o Miodragu Bulatoviću. Kasnije, kad ga Bule upita: „zašto si, zemljače, pisao o meni?”, Rebronja će reći: „zato što te profesori tada nisu čitali. Nisu imali šta da me pitaju.” „pametno, zemljače, cenim to”, zaključio je duhoviti Bule.

Rebronja se zapošljava u Bihoru kao učitelj, ženi se, piše poeziju i sarađuje sa svim uglednim časopisima u Jugoslaviji. U isti mah vrata su mu otvorili „Delo”, „Savremenik”, „Književne novine”… Rebronja često putuje na pjesničke festivale, a ponajviše se sjećao festivala na Sutjesci gdje je upoznao Ćamila Sijarića.

Čim je čuo prezime pjesnikovo, ćamil mu je prišao i rekao: „ti, dođi kod mene, ti si moj.” naime, u goduši, gdje je Rebronja rođen ima brdo koje se zove Rebro. Ljudi odatle su Rebronje, brojno je to pleme, danas ih ima širom Crne Gore, Srbije, Hrvatske, sve do Turske, Švajcarske, Njemačke, Luksemburga…

Mučno li je

Ć. Sijariću

Mučno li je, moj ćamile,

Naopaka stigla justa,

Nosi izvor, vadi žile,

I u vodi suha usta.

Od krivoga grade pravo,

Od pravoga grade krivo,

Sad je bijel crni đavo,

U đavola sve je štivo.

Što se tiče intelekta,

To je sada ono jare,

Procesijom surih sekta,

Žrtvovano za jajare.

 

Knjiga za knjigom

Ćamil je Ismeta zvao Ile. Podržavao ga. Imao slobodu da pred njim kaže ono što ne bi ni ukućanima. Desilo se i ovo: Rebronja Sijariću pošalje pjesme, da ovaj pogleda, a Ćamil, oduševljen, da bi pomogao i obradovao mladog zemljaka, pošalje pjesme u Pljevlja, u međurepubličku kulturnu zajednicu. I tako se pojavi knjiga Rabja. Sijarić, da bi oduševio Rebronju, pošalje mu primjerke poštom, a ovaj se rastuži, jer je radio na rukopisu i neke stihove mijenjao. Rebronja se naljuti i baci rukopis koji je dorađivao. I danas, knjiga Rabja je pred nama u radnoj verziji, a ne u završenoj koju je sam Rebronja uništio, u ljutini.

A kakva je to knjiga? Kakve su te pjesme? Bliske pjesnicima i nepjesnicima. Prilično obimna knjiga sa brojnim antologijskim pjesmama; ima specifično raspoloženje od prve do posljednje strane, istovjetan ton, ritmove i damare koji sežu do prirode i do prapjesnika. Rebronja živi sa prirodom, ali je ne opisuje već sebe doživljava kao njen dIo, kao segment njene tišine i zvuk njenih kompozicija.

Na veliko drvo penje se pastir i pjesnik, tako glasi jedan stih iz te knjige o kojoj se mnogo pisalo širom Jugoslavije.

Naredna knjiga Rebronjina je izložba koju čine uvodna pjesma i tri lirska pasaža: „Groblja”, „Naselja”, „Planina”. Opet prepoznatljiv pjesnik koji u ono doba, kad se pisalo ponajviše o prugama, o borcima, o pobjedama, piše o onome što predosjeća: protesti protiv nepravde, protiv nepravedne raspodjele hljeba.

Slijedi knjiga “Gazilar” koju je Rebronja nazvao po novopazarskom groblju što u prevodu znači „junačko groblje”. Knjigu je objavio „Nolit” sa propratnim tekstom Vaska Pope. Slijede knjige “Sreda” i “Sreda kći i Keronika”, a između njih prozna knjiga “Bijeli unuci”. Rebronja se sve više zanima za slovensku mitologiju, čita, istražuje i tumači riječi, običaje, procesije. Za sve to vrijeme, Rebronja je radio u novopazarskom listu „Bratstvo” i u radiju kao urednik, kratko i u Domu kulture. Njegova porodica se već početkom sedamdesetih doselila u selo Podbijelje kod Novog Pazara. To selo dobilo je ime po ljekovitoj biljci Podbel.

Rebronja rano odlazi u penziju, negdje 1992. godine, i povlači se u sebe. Sa svih strana teške riječi, nacionalizmi, ruše se mostovi, ruše se gradovi, ruše se rukovanja među ljudima. Mnoge ulice mijenjaju imena, mnogi gradovi menjaju imena… Rebronja se javlja sa antiratnom poezijom i sa stihovima koji su napojeni gorčinom. Ono što je Rebronju posebno nerviralo jesu primtivci, šibicari, strvinari koju su uzeli u ruke da predstavljaju narode i da se bave kulturom, identitetom.

Čini mi se da je ponajviše prezirao nacionalizam i primitivizam. Krajem devedesetih objavljuje knjigu Jesen praznih oraha, a nešto prije toga i priče – 101 priču prožetu fantastikom.

Dvije priče Ismeta Rebronje

Nušovica.

Od Nušovice nije bilo umnije žene. A neće ni biti. Osiromašiše vodušani. Navrze se muha na goveda te ih isprobada. Navrze se tica na ovce te im očupa vunu za svoje gnijezdo. Navrze se zmija na vimena koza te iskapi mlijeko. Navrzoše se kradljivci dlake sa repova i griva te zasramiše konje i ljude. Navrze se tonja na žita te iščiliše. Navrze se sap na čaponjke te stada i krda uginuše. Sve se sjati na Vodušu. Naiđe rđa i arđavci svakojake vrste. Aman. A Nušovica ode u Jahovu pećinu. I tu otvori dućan. Šta ti duša poželi: halva, varenika, kajmak, sir, hljeb, brašno, surutka. Samo je tvoje da probereš. Pitaju Nušovicu kako je to znala da učini. A Nušovica: “zar ne vidite, o narode, ma grlica u kljunu donosi i ostavlja, dućan je, eto, pun”. A Vodušani: “bogati, Nušovice, a kako ti razbojnici ne pokradu imovinu po noći”. A Nušovica: “hajvani jedni, da bil hajvani, pa kako ne vidite bijelog pauka sa crnom tačkom na hrbatu. On isplete mrežu i u dućan ne može ni vuk ni hajduk. Pa zar ne znate da su i grlica i pauk svete dihanjije”. A Vodušani: “znamo, al ne znamo da umijemo”.

Sviralja.

Sviraše na sviralji habib. To niko tako nije mogao. Ispenje se na sjedeći krš i po cio dan sviri. Glas se razlegne niz polegla žita čak do vode kojoj je ime Lim. A čuje se i na druge strane tamo do iza Pešteri. I čuje se do na vrh vrha planine Hajle. Jednog dana nesta Habiba, njegove svirke i sviralje rodom iz Selanika. Pitaše Vodušani šta bi ovo sa Habibom. Stiže Habiba. Kupio sviralju u Skadru. I svira na skadarskoj sviralji. Čuje se sviralja od Pešteri do Hajle i niz Lim. I opet umuknu sviralja. I opet se javi. Kupio Habib sviralju u Sarajevu. Pa svira na sarajevskoj sviralji. Čuje se glas do Pešteri, a od pešteri i do Hajle i od Hajle niz Lim. I ponovo umuknu sviralja. I vodušani se zapitaše: “šta l bi ovo s Habibom?” naiđe kroz vodušu jedan putnik te ga upitaše svi da im kaže da negdje nije, slučajno, sreo čovjeka po imenu habib koji je svirao na svim sviraljama pa je nestao negdje. A putnik će: “ime mi je Hasan. I zbori vam taj što mu je hasan ime a iz Stambola je rodom. I veli vama Hasan: u Stambolu ima hiljadu Habiba pa ih ja ne poznajem, sem jednog koji ne pita otkud je sviralja već ljubi svoju majku koja mu je rodila prste da s njima izvodi melodiju”. A Vodušani će: “a čuje li se taj stambolski Habib na daleko, o Hasan-efendija?” a Hasan će: “zdravlja mi, kad ga niko ne sluša, ne čuje se nidoklen”.

(iz zbirke 101 priča)

 

Balkan je bio njegova tema i fascinacija. On je vidio potencijal kulture i nauke na Balkanu, ali se čudio toj negativnoj energiji koja sve napravi i sve sruši.

Objavio je i knjigu narodnih izreka i poslovica, u saradnji sa Medisom Kolaković, sakupljao, analizirao i  sabirao narodno blago.

Zidajući svoje djelo

Imao je poseban dar da tumači političke događaje, i globalne spletke i lokalne vaške. Čudio se kako mali ljudi lako preuzimaju istorijske uloge da se bave politikom i da uništavaju sve čega se dotaknu.

Iz detalja je vadio šire slike; pamtim, sjedimo u kafani „Breza”i on vidi da je peškir ispred toaleta vezan konopcem. Pitamo konobara, zašto, a on kaže: „ih, koliko su mi ih mahnuli, dođu na zadnja vrata, obave posao, operu ruke i ponesu peškir”.

Ako bi mu neko smetao, Rebronja bi se pravio da ne čuje. Onaj ga pita nešto, a on: „šta? Kako? I onaj pomisli kako pjesnik ne čuje i produži dalje. A posebno bi ga nerviralo kad bi ga pitali: „pišeš li?”

„ne, ja sam otišao u penziju.”

„ama ne to, ne novine, nego pišeš li knjige?”

„taman posla. Ja sam penzioner.”

 

Da sam znao

Da sam znao za gadove,

Već bih bio grob uz njivu,

Il strašilo za orlove,

Obešen o sivu ivu.

Ovoliko njih, ološi,

Ovoliko svetom laži.

Više njih no kokoši,

Više no zrna u raži.

Da sam znao još tada

Ne bih ni počeo pesme,

Vodom bistrom koja pada

Udavio bih se s česme.

A sad svrhe više nema

Ubiti se iznenada,

Osim što bi ta fonema

Bila radost gradom gada.

Da sam znao još ko dete

Ne bi sada na terasi

Rimovao prepun sete,

A rima: prazni orasi.

 

Pred njegov odlazak napravio sam jednočasovni intervju gde mi je govorio o svom životu i radu. Tu je rekao da nikad nije vidio takvog čovjeka kakav je Tanasije Mladenović koji želi sve da ti učini, a da nema nikakvu korist od toga. Kad sam isključio snimač, Rebronja mi reče: „ovo da objaviš kad odapnem.” to sam i uradio u posebnom „Sentu” i dodao neke anegdote i njegove pjesme.

Umro je 1. maja 2006. I po sopstvenoj želji sahranjen je u selu Podbijelju, pored porodičnog imanja, a ostavio je amanet da se ne kače umrlice po gradu.

Ostavio je nekoliko knjiga koje su posthumno objavljene, a posebno je bio vezan za svoj etimološki rad. Naime, čestrdeset godina je pisao etimološki rječnik koji je objavljen pod imenom “Etymologicon”. O toj knjizi tek treba govoriti. Kad danas u ruci držim Etymologicon, odmah mi padne na pamet koliko je taj čovjek vremena i truda uložio da rastumači riječi i njihovo porijeklo. Koliko je tuđih zabluda slomio ovim djelom, koliko je pronicljivošću ulio znanja i raspršio neznanja, a nikada od grada Novog Pazara niti od tzv. društvenih faktora nije dobio ni dinar kao vid podrške za istraživanja.

Zidao je svoje djelo i živio skromno, a drugi su zidali kule i čardake i zapali u pohlepu. Ne znaju šta imaju i opet im je malo.

(preuzeto sa portala RTS)