Prof. Suljo Mustafić, Predsjednik političkog Savjeta Bonjačke stranke, član Bošnjačkog vijeća

Bošnjački narod je utemeljen u državnom i državotvornom biću Crne Gore. Odsustvo evropske perspektive i nezainteresovanost Evropske unije za region u cjelini, oživilo je velikodržavne ideje, koje zapravo nisu nikada ni nestale.

Naše opredjeljenje za povratak povijesnog i tradicionalnog imena Bošnjak, prihvaćeno deklaracijom bošnjačkih prvaka, u Podgorici, marta 2003. godine i, po prvi put statistički potvrđeno na popisu iste godine, bilježi svoje punoljetstvo. Tada smo, svjedočim kao učesnik tih događaja, odolijevajući raznim iskušenjima, prevazišli mnoge razlike, i potvrdili historijsku zrelost – da kao narod konstituišemo i svijest o vlastitom identitetu na prostorima države Crne Gore.

Bilo je to tek nešto malo nakon krvave drame 90-ih, a u samo predvečerje referenduma o nezavisnosti. U oba ova dramatična razdoblja, Bošnjaci su mogli držati lekcije iz političke odgovornosti i patriotizma. Dok se većinska Crna Gora valjala u blatu nacionalizma, bošnjački narod je, iako suočen sa brojnim prijetnjama i opasnostima, pa i žrtvama, svim svojim bićem, sa puno sabura i merhameta, ostao uz one manje brojne – zdrave, progresivne i reformske snage. Srećom po društvo, te snage su, krajem 90-ih, odnijele prevagu i započele evropeizaciju Crne Gore.

Referendum o nezavisnosti bio je zapravo samo potvrda da Bošnjaci sebe prepoznaju kao narod utemeljen u društvenom i državotvornom biću Crne Gore. Visoka podrška nezavisnosti nije bila nikakva politička avantura, nego jasna odluka kojom se bošnjački narod legitimisao kao aktivni sudionik pozitivnih procesa, proevropskog i prozapadnog puta naše države.

Naravno, kako bi to rekao veliki antički pjesnik „sloboda nije Božje sjeme, pa da ti ga neko daje“. Prostor slobode se osvaja, zato se u narednim godinama valjalo izboriti za korpus prava koji znači rješavanje statusa i položaja kako Bošnjaka, tako i drugih brojčano manjinskih naroda u nezavisnoj Crnoj Gori.

Tako je, 2007.godine, po prvi put, upisano ime naroda i njegovog maternjeg bosanskog jezika u Ustavu, a onda – isto tako istinskim pregnućem, ponajviše bošnjačkih političkih predstavnika upisan cio set ustavnih prava: političkih, jezičkih, vjerskih i kulturnih, iz kojih je, pored ostalog, proizašlo i formiranje institicije koja nas je danas okupila.

Iz toga su proizašla i brojna zakonska rješenja, koja su nastala u kasnijem periodu, a ovdje posebno naglašavam, izborni zakon kojim je regulisano pravo na autentično predstavljanje u državnom i lokalnim parlamentima, kao i zakonska rješenja iz oblasti srazmjerne zastupljenosti u institucijama i državnim službama.

Sve su ovo tekovine bez kojih ne bi mogli govoriti o onome što jesu egzaktne činjenice da je zastupljenost pripadnika bošnjačkog naroda, od referenduma na ovamo, višestruko uvećana i da je to, 2020.godine bilo negdje iznad 5%. Međutim, isto tako, činjenica je da je to i dalje značajno ispod onog broja koji Bošnjaci čine u ukupnoj populaciji.

Da li se u tom periodu moglo i više uraditi, sigurno je da jeste, pogotovo u projektima koji znače ekonomsku održivost u sredinama na sjeveru Crne Gore, gdje bošnjački narod živi većinski? Međutim, isto tako pitanje je da li se sa toliko političke snage moglo odgovoriti svim izazovima. No, na ova pitanja će, ipak, objektivnije odgovoriti neko poslije nas koji će sa objektivne historijske distance analizirati procese u kojima mi danas sudjelujemo…

Ovo podsjećanje samo je u cilju pokušaja cjelovitijeg sagledavanja jednog od aspekata današnje vrlo inspirativne teme – Bošnjaci i aktuelni procesi u regionu.

Naime, političke promjene u posljednjih godinu dana u Crnoj Gori, ali i ukupna regionalna gibanja, otvorila su niz pitanja za koja se smatralo da su ostala iza nas. Odsustvo evropske perspektive i nezainteresovanost Evropske unije za region u cjelini, oživilo je velikodržavne ideje, koje zapravo nisu nikada ni nestale. Da li mi razumijemo šta ti procesi znače ili vjerujemo u vlastite iluzije, kojima smo prilično skloni, da se to dešava nekome drugom, a ne nama?

Promjena vlasti u Crnoj Gori, koja se dogodila, sigurno je dobra demokratska tekovina koja je važna za tranziciju društva i neophodne reforme koje su bile neophodne u Crnoj Gori. Međutim, pokušaj promjene društvenih vrijednosti, očita desekularizacija društva i najavljena eventualna promjena ustavnog aranžmana, kroz koji bi bio izmijenjenjen koncept građanskog ustrojstva države, uz inaugurisanje neke nove jednovjerske većine, sve glasniji zahtjevi za revizijom historije kojom se obesmišljava antifašizam kao vrijednost, predstavlja posve antidemokratsku tendenciju, kojom bi se bitna postignuća dovela u pitanje. Sve ovo prati očigledna margnializacija manjinskih naroda, posebno Bošnjaka i izopštavanje njihovih predstavnika sa svih značajnih mjesta na kojima se kreiraju ili sprovode važne i strateške državne odluke. Duboko vjerujem da, nikome od nas, to nije u interesu, a vjerujem da tako misli i većina građana Crne Gore.

Postavlja se pitanje da li imamo mi, kao pojedinci, intelektualci, društveni djelatinici, ili kao predstavnici političkih elita – konsenzus oko vitalnih interesa naroda kojem pripadamo i na neki način predstavljamo? Možemo li, makar na toj platformi, zanemariti svoje partikularizme, političke razlike i nadgornjavanja? Imamo li snage ostaviti po strani dnevno-politički šićar, podmetanja i razne medijske spinove kojma se perfidno pokušava oblikovati javno mnjenje i obesmisliti mnogi prioriteti? To znači da bi trebalo da imamo i zrelosti i da zajednički promišljamo i dajemo odgovore na ključna pitanja koja su sadržana u današnjoj temi.

To su, iznosim vlastiti stav, i suštinska pitanja našeg daljeg opstanka na ovim prostorima. Svaki pokušaj prekrajanja granica u regionu, značilo bi nove traume i nove drame, pamtimo ih samo sa krvavim epilozima. Zato je odlučno suprostavljanje bilo kakvim idejama te vrste imperativ i nama, ali i naraštajima koje odgajamo, a koji ne pamte 90-te. Ujedno, nemojmo zaboraviti, naša djeca, a i mi sami, živimo u vremenu i svijetu u kojem primat preuzima virtualna realnost, a svijest posebno mladih generacija odblikuju društvene mreže, pa to traži i dodatni senziblititet i brzinu reagovanja na odredjene procese. Ovdje posebno mislim na otvorene pokušaje historijskog revizionizma i drugačije interpretacije povijesnih činjenica koje se podmeću i preko društvenih mreža, mnogih medija, a u nekim državama u okruženju postaju i dio zvaničnih udžbenika. Moramo biti svjesni da svaki pokušaj relativizacije antifašističkog pokreta znači i relativizaciju i negaciju genocida, kako onog u Srebrenici i svih zločina iz II svjetskog rata koji su uglavnom sprovodile domaće falange –saradnici okupatora.

Bošnjaci u Crnoj Gori su autohtoni, svoji na svome, konstitutitvni i kao građani i kao narod. Bošnjački identitet treba potvrditi i na narednom popisu, kada god bude sproveden, a preduslov je- omogućiti slobodno izjašnjavanje, bez pritisaka bilo koje vrste. Zato se i položaj bošnjačkog naroda u Crnoj Gori, njegova ustavna pozicija ne smije dovoditi u pitanje.

Svaka izmjena ustavnog aranžmana, kojom bi se narušio građanski koncept i ravnopravnost naroda, za nas je neprihvatljiv. Isto tako, postojeća zakonska rješenja koja su vezana za ostvarivanje posebnih manjinskih prava, političkog predstavljanja, zastupljenosti u institucijama, obrazovanju, kulturi i informisanju, treba nadograđivati i raditi na njihovoj boljoj primjeni u praksi.

Najava bilo kakvog ukidanja ili uskraćivanja tih zakonskih rješenja, smatram da treba biti odlučno odbačena, kao, u najmanju ruku, nedoboronamjerna prema manjinskim narodima.
U tom kontekstu, jasno je i da priča oko izmjene zakonskih rješenja koja bi uskratila pravo glasa ljudima koji su privremeno odsutni iz Crne Gore, a svoje biračko pravo ostvaruju jedino ovdje u svom zavičaju je: protivustavna, diskriminatorska i predstavlja pokušaj političkog inženjeringa na štetu pripadnika manjinskih naroda koji su dominantno, iz ekonomskih razloga, na privremnom radu u zemljama Zapadne Evrope. Smatram da je to, zapravo, pokušaj da se našim sunarodnicima koji ovdje imaju i svoje porodice i svoju imovinu, uskrati jedno od osnovnih prava, koje ne ostvaruju nigdje drugdje osim u Crnoj Gori, gdje su rodjeni i čiji su jedino državljani.

Niz pitanja koja traže zajedničke odgovore ovdje ne završava. Zajedno sa ovima, jednako su važna i pitanja ekonomskog, privrednog i socijalnog karaktera. Sredine u kojima žive manjinski narodi decenijama se nalaze na začelju po investicijama i ulaganjima. Posljednih nekoliko godina kada su učinjeni određeni pomaci u infrastrukturi, ne mogu nadomijestiti decenije stagnacije, koja je jedna od glavnih uzroka iseljavanja.

Vjerujem u našu zrelost da zajednički promišljamo i tražimo odgovore. Bošnjačko vijeće jeste važan stožer koji treba da okuplja i povezuje, da sabira i uvećava naš potencijal, da te napore čini smislenijim i plodotvornijim. Da prenosi zajedničku poruku dalje, da smo spremni da prevazilazimo razlike i gradimo veze sa svim drugim institucijama, pojedincima, pripadnicima ostalih naroda, građanima- svim snagama kojima je cilj građansko, multietničko društvo i Crna Gora kao zajednički dom – civilizacijski i politički, u prosperitetnom regionu i evropskoj budućnosti.