Nagrada „Husein Bašić“ za 2024. godinu uručena je Brahu Adroviću, pjesniku, novinaru i publicisti iz Berana, stvaraocu iz oblasti književnosti. Preko četrdeset godina Braho Adrović se bavi književnim stvaralaštvom, iznoseći pred čitaoce sudbine ljudi i filozofiju života viđenu očima likova iz njegovih djela. Autor je više zbirki poezije, romana i književnih zapisa. Na svečanoj sjednici Bošnjačkog vijeća,31. maja, nagradu mu je uručio Suljo Mustafić, a Braho je u obraćanju istakao značaj priznaja koje nosi ime velikog pisca.

Dame i gospodo,

uvaženi organizatori ove svečanosti, cijenjeni gosti hvala Vam što ste prisustvom, uveličali ovaj, za mene važan DOGAĐJ..

Posebno želim da se zahvalim svima onima koji su osmislili prijedlog i žiriju koji je donio odluku da baš ja budem ovogodišnjim laureatom nagrade, koja nosi ime jednog od najvećih bošnjačkih pisaca u Crnoj Gori, mog nekadašnjeg dragog prijatelja, još iz vremena kada sam  bio mlad novinar i još mlađi pjesnik, a on predsjednik opštine u Plavu, Husena Bašića, a sa kojim sam, kasnije imao čast  da nastupam na Plavskim književnim susretima i još nekoliko drugih književnih manifestacija. Ujedno želim i da čestitam Bošnjačkom vijeću Crne Gore što je ustanovilo ovu nagradu sa imnom bošnjačkog pisca Husena Bašića.

Husein Bašić je veliki prozni pisac koji je na maestralan način opisao stradanja Bošnjaka Crne Gore i Sandžaka i njihovu muhadžirsku golgotu s kraja XIX i početka XX vijeka i koji je  za svoj roman “Tuđe gnijezdo” dobio najveće državno priznanje – 13 – julsku nagradu. On je i veliki pjesnik. Da je napisao samo knjigu poezije ” Kad su gorjele božje kuće” koja je snažan protest protiv rata, protiv zlikovačkog ubijanja nedužnih, ljudi , žena i djece, protiv genocida i kulturocida, obezbijedio bi dostojno mjesto u literaturi koja se stvara i koja se stvarala u Crnoj Gori. On je zapravo, uz još nekoliko pjesama o agresiji na Bosnu i Hercegovini takođe velikog crnogorskog  pjesnika Jevrema Brkovića, i časnog Vita Nikolića te pjesmu Liberala Cetinja “Oprsti nam Dubrovniče” svijetla  književna luča koja je sačuvala obraz antiratne i antifašističke Crne Gore.

Kada su u pitanju nagrade moram da naglasima da se pravi pisci mnogo ne osvrću na nagrade i priznanja jer su naprosto infficirani ovim najljepšim, prokletim uzaludnim zanatom. No, uprkos tome moram da kažem da meni lično ova nagrada mnogo znači i godi kao i svako prizanje koje sam dobijao za svoj rad u Crnoj Gori koju kao cjelinu smatram svojim krajem,  jer, da se poslužim strofom iz jedne svoje pjesme: “Gdje god bio// Šta god bio// Makar bio i veliko//Znaj život si promašio// Bez svog kraja ti si niko. Tako ja smatram i doživljavam ovu nagradu – kao nagradu svog kraja – svoje Crne Gore.

Što se tiče razloga zbog kojih sam nagrađen mogu da kažem da se poezijom u kontuniutetu bavim još od srednjoškolskih dana u Nikšiću, preko formiranja književnog kluba “Vladimir Mijušković” te Prvih Nikšićkih susreta na kojima sam imao čast da sa grupom tada mladih pjesnika govorim svoje stihove , a da u publici budu takva književna imena kao što su pisci iz čitanki, Mihailo Lalić, Sait Orahovac, Mak Dizdar,Ćedo Vuković, Brana Petrović, Vito Nikolić i drugi, pa sve do ovih dana, tako da mogu da kažem da je poezija uz moj novinarski rad praktično moj život.

Kakav je kvalitet te moje poezije mjerodavno mogu da sude samo književni kritičari i čitaoci, ako ih ima i ja neću o tome reći ni jednu riječ više. A poezija za mene je vječita težnja da se približimo lijepom – vrhunskoj ljepoti. A njoj se možemo približiti samo neprestanim upornim radom, gomilanjem znanja, maštom, osjećanjima , slobodom i prije svega umom , jer kako u svom romanu Feniks reče jedan od najvećih sandžačkih književnika , Muhamed Abdagić, “Ljudski razum je temelj i pokretač svega, a temelj i pokretač njegov je sloboda.”

Da se poslužim riječima ovog velikog pisca: ljudski um je u svakoj nevolji spasilac,u svakoj bici pobjedilac i da je njemu mjesto u pročelju, a da je sve drugo oko skuta njegovih, i pored trona njegovog. Mašta, naime, može da bude prethodnica ljudskog stvaralaštva, ali može čovjeka da odvede na stranputicu, kao što i osjećanja nekada mogu da budu neprijatelj čovjeka, ako njihove uzde ne drži razum.

Poezija je za mene, prije svega znanje i um i sve začinjeno maštom , osjećanjima, i slobodom. Poezija je ponekad i protest, glas duše i glas naroda i pokušaj da se obratiš narodu, da uđeš u njegovu dušu. Nekada je to medij preko koga se možete obratiti svijetu, pokušaj da se utiče na savjest čovječanstva. Ništa se od toga ne može ostvariti, ako nemate slobodu, ako se plašite reći ono što mislite i osjećate. Upravo stoga sam na pitanje  šta biste preporiučili mladima koji žele da pišu odgovorio s : Nemojte da pišete poeziju, već ako morate, a kada pišete, pišite ono što morate, pa nek košta što košta.

I još da vam kažem o čemu pišem: o životu i ljudima, i događajima, onako kako to u trenutku kad pišem, kad moram da pšem vidim i osjećam i razumijem, uz obavezne uzde koje mora da drži razum. I da još pojednostavim, parafrazirajući  turskog  nobelovca Orhana Pamuka koji otprilike kaže : ja pišem o onome što svi vi znate, ali ne znate da znate.

Tako je nastala i ova pjesma:

  PRESUDA

Zapamtiće zemlja vazduh voda

Sve na svijetu ima svoju priču

Trag će uvijek ostat od naroda

Svi tragovi i tebe se tiču

Kada dođe vrijeme i znijeme ljudi

I kamen će progovorit jasno

Neki novi svijet če da nam sudi

Presudu će donijet jednoglasno

Planete su umom zasjenili

Dometima znanja i imanja

Al dovoljno ljudi nijesu bili

Ubili su dušu koja dušu sanja

zapamtiće zemlja vazduh voda

Sve na svijetu ima ssvoju priču

Trag će uvijek ostat od naroda

Svi tragovi i tebe se tiču.

Hvala za nagradu i pažnju! Živjeli!.